Saopštenje ministra spoljnih poslova Nikole Selakovića

30. sep 2022.
Koliki je nivo licemerja i samoobmane u delu hrvatskog društva potvrđuje i analiza „Hrvatska između tri mini fašizma“ objavljena u tamošnjoj štampi.

Država u kojoj neonacisti postavljaju table u Jasenovcu, u kojoj je zabranjena ćirilica, u kojoj ulice i trgovi nose imena ustaških ideologa i terorista, koja se hrani ksenofobijom i strahom od suseda, ima najviše razloga da se plaši same sebe i unutrašnjeg ekstremizma.

Nesporno je da u Hrvatskoj postoje i oni koji se trude da neguju antifašističku tradiciju, međutim oni bi, pre nego što krenu da docrtavaju Hitlerove brčiće na portrete predsednika Srbije, unuka žrtve jasenovačkog ustaškog nacizma, i najviših državnih zvaničnika Mađarske i Italije, trebalo da se pozabave pitanjem kako je moguće da u 21. veku hrvatska omladina paradira Milanom uz falangističke pozdrave i povike „za dom spremni“.

Ko su roditelji tih mladih ljudi, u kakvim su školama oni naučeni da to čine, i kakvo je to društvo u kojem fašizam nije samo tajno opredeljenje ili marginalna pojava, već nešto što se javno i masovno manifestuje, ne samo u hrvatskim gradovima, već i na ulicama drugih država? To su pitanja na koja „Ekspres“ i druge hrvatske novine treba da daju odgovor pre nego što se ostrve na Srbiju, Mađarsku ili nekog trećeg. Uostalom, treba da znaju da sve osobe sa docrtanim Hitlerovim brčićima samo mogu da učine popularnijim u Hrvatskoj.

Zemlja u kojoj se leve i desne političke snage nadmeću u ekstremizmu i koketiranju sa ustaštvom treba da se pogleda u ogledalo i izleči sopstvene društvene probleme i protivrečnosti pre nego što olako krene da lepi etikete komšijama.

Ne može se iz Blajburga pozivati na antifašizam, jer ono što niče iz semena mržnje neminovno i rađa mržnju, paranoje i strah od svega različitog.